Nije nikada započinjao slavljenje mise, a da tomu nije prethodila šutnja ( silentium ). Kada smo automobilom išli u pastoralni pohod nekoj župi ili na misu u neku crkvu, nije nikada pričao, nije trošio vrijeme na razgovor; bio je uvijek sabran, meditirao je i molio. Prije liturgije nastojao je obavljati nutarnju pripravu na najbolji način, a na kraju je uvijek četvrt sata zahvaljivao na koljenima u velikoj sabranosti.

Nadalje, za vrijeme slavljenja mise, bila je izražena pozornost s kojom je izgovarao riječi, važnost koju je davao obavljanju različitih gesta kako bi se jasno prenio navještaj koji su te riječi sadržavale i simboličko značenje koje su kretnje željele izraziti. Tako su svi koji su nazočni bili svetoj misi osjećali kako proživljavaju svete trenutke

Uvijek je izbjegavao misu slaviti sam.

Već iz toga njegovoga slavljeničkog ” stila ” moglo se razumjeti zašto Wojtyla, nadahnut velikim svecem Ivanom Marijom Vianneyem, nije imao ništa zajedničkoga s tradicionalnim klerikalnim svećenikom; on svećeništvo nije držao pripadnošću nekoj klasi, kasti, nego prisutnošću unutar naroda Božjega, u izravnom kontaktu s ljudima. Uglavnom, biti svećenik za njega je prvenstveno značilo biti “djelitelj ” Božjih otajstava. Stoga je sveta misa postala središtem njegova života, svakoga njegovog dana.

Mjesto njegova posebna susreta s Bogom bila je privatna kapela.Nastojao se tamo zadržati koliko je god bilo moguće; uglavnom je svakog jutra, ako je bio u kući, ostajao u kapeli do 11 sati. Tamo je razgovarao s Bogom, slušao što mu Gospodin govori. Ponekad su, iz znatiželje, naše sestre znale pogledati unutra i uvijek su ga nalazile u istom položaju, prostrta na zemlju i uronjena u molitvu. Običavao je raditi u kapeli kada je trebalo prirediti tekstove dokumenata, poput onih za Krakowsku sinodu, ili pastoralna pisma. Zanimljiv je način na koji je obilježavao stranice: umjesto brojeva naznačio bi stih iz molitve. Iz ovoga se može zaključiti kako je posao za njega istodobno bila intenzivna molitva.

A kako je veliku važnost pridavao molitvi, tako je bilo i s ispovijedi. Nije ju držao samo očitovanjem grijeha, nego u prvome redu njihovim oprostom i otpuštanjem s Božje strane te je u ispovijedi gledao milost koja daje snagu za provođenje časna, krjeposna života. On sam ispovijedao se svakoga tjedna. Činio je to i prije većih svečanosti i prije posebnih liturgijskih razdoblja. Stajao je u redu s drugim pokornicima, čak i kada je već bio biskup, u franjevačkoj crkvi…

…sjećam se da nam je na trećoj godini predavao principia, odnosno uvodne probleme, filozofske temelje koji su nas uvodili u moralnu teologiju. Iako su nam ta predavanja bila prilično teška, on ih je iznimno pomno pripremao, rekao bih gotovo savršeno. Upravo smo kroz ta predavanja primili filozofske temelje koji su nam omogućili daljnje proučavanje te materije. Prolaze godine, a don Dziwisz postaje svećenij – veliki trenutak, 1963god. i to prima po rukama sveti red, po rukama svoga bivšeg profesora morala ( pape ). Postao sam svećenikom.

Prolaze nakon toga dvije godine, a don Dziwisz napušta župu gdje je bio, radi poziva da nastavi studij. S rektorom bogoslovije dogovara smjer studija koji će upisati, patrologiju ili Sveto pismo; na kraju se ispostavilo kako je potreban liturgičar.

Tako je započela njegova aktivnost studiranja, istraživanja, najprije za magisterij, zatim za doktorat… ali dvanaest mjeseci kasnije monsinjor Wojtyla iznenada ga je pozvao u Nadbiskupiju. Bio je to onaj čuveni listopadski dan, 8. listopad 1966., koji će mu definitivno promijeniti život. Tada sam imao 27 godina.

Čim sam stupio preda nj, nadbiskup me značajno pogledao i rekao: ” Doći ćeš k meni. Ovdje ćeš moći nastaviti studij i pomagati ćeš mi.” Upitao sam: ” Kada?” Odgovorio je: ” Možeš danas.” Okrenuo se prema prozoru i primjetio je da je već večer:” Otiđi do kancelara i neka ti pokaže stan.” A ja: ” Doći ću sutra.” Pomalo znatiželjno gledao je kako izlazim, ali opazio sam da se smješkao.

Tako sam ga počeo upoznavati, njegovu duboku duhovnost…

 Stanislav Dziwisz