Moji odnosi s drugima posljednjih mjeseci, umjesto ljubavlju bili su, često, obilježeni nestrpljivošću, agresivnošću, beznađem… Vidjeh da tako dalje ne mogu te poželjeh izlječenje od tih otvorenih i bolnih rana koje kidahu moju dušu, ali i duše mojih bližnjih… O, kako sam čeznula da uspostavim s Gospodinom životni odnos…

Kako Bog ozbiljno shvaća naše čežnje, ubrzo mi je upriličio takav susret, odlazak na duhovnu obnovu u kojoj je moje nepomično, “zaleđeno” srce opet zadrhtalo… Naime, ponovno sam uvidjela da je ono što sam smatrala obzorom svoga svijeta – tek odraz moje nespremnosti da budem bolja, raspoloživa drugima na putu njihova rađanja…

Žedna vode žive, u duhovnoj obnovi moje je srce u tišini, molitvi i osluškivanju Riječi uranjalo u dubine i neizmjernost blagog Lahora… Provedoh dan bez žurbe, kompjutera, obaveza… sričući molitve, zahvaljujući za novo rađanje… Jednostavno, pustih da me za ruku Ljubav primi i povede u novi početak, da moje zemnosti prerastu u blještavi sjaj svetosti, da moj hod ovom zemljom može postati trag koji vodi blaženstvu odavde sve do Vječnosti…

Umornu od trenutnih vlastitih raspoloženja, nemira, sumnji, razočaranja, plašljivosti – doticao je Isus svojom probodenom rukom i k sebi privio – da više ne dospijevam na stranputice i plićake, da ne ostanem nepokretna, u močvari depresije …

Dok je Isus u Pokaznici „prolazio“ pored mene, dopuštala sam njegovoj ljubavi da me pogleda, da skine moje maske plašljivosti i pristajanja na prolazno… Sobom me zaogrnuo, dotaknuo u meni – za sebe – prostore moje duše, tražeći mjesto svoga prebivališta…

O, kako je tijelo još željno lakoće i privida života… Ali, uzmaka nema! Ili, ili!

A znao je da sam umorna od polovičnosti života i da samo zajedno s Njim mogu dalje koračati… Jer, On je ljubav koja ne vodi za raspadljivim, kratkotrajnim nasladama…

On je Put, Istina i Život! On je Riječ koja mi progovara o mom položaju u Očevom srcu… Može li mi itko više dati od uzvišenog dostojanstva, da sam Očeva – kći ljubljena? Ja koja nisam postajem besmrtnom po Onomu koji jest! Pred takvom spoznajom, srcem dirnutim padaš pred Njim drhtavih koljena…

Isuse, prozreo si moje plićine, sebičnost i nesposobnost da ljubim… Volim te, jer pred Tobom mogu biti ono što u svojim nutrinama jesam – grešnica koja vjeruje u Tvoje milosrđe, oproštenje i ozdravljenje … Ogrijana na svjetlu Tvoga lica, najljepšem od ljudskih sinova želim Ti reći: Hvala Ti! Sada znam, Tvoja ljubav ima snagu oboriti moje nepovjerenje i sve druge blokade… Dotaknuo si moju dušu svojom jednostavnošću i toplinom! Proniknuo si sve do korijena u dubine mojih misli i osjećaja… I, ozdravio me! Hvala Ti!

Po ne znam koji put spoznah da je duhovna obnova Tvoj „solarij“… Opet ću Ti doći da na putu moje duše utisneš trag svoje ljubavi… Duše osunčane pred Tobom pošla sam kući, s Tobom živjeti! Darovao si mi novi početak, novo jutro i dan, novo srce i čežnju da bi preko mene još netko k Tebi prispio… Hvala Ti, Isuse!

Dok ovo pišem spokoj obavija moje biće, zahvalno što umor uklanjaš kad god dođe k Tebi, živoj Riječi koja je probila muk i tminu u njemu…

Ogrijana Tvojim Srcem molim: Oplijeni me da se u Tebi uvijek nanovo rodim! Prigibam pred Tobom, Isuse, svoju buntovnu volju i molim da ne odbiješ siromaštvo moga bića, već me sobom obogati da me možeš poslati – ljubiti!

Veronika