Kršćanska duhovnost proizlazi iz riječi Božje koja nam je zapisana u Bibliji ili Svetom Pismu. Zato je važno čitati Bibliju. Nije to neko bezbrižno čitanje, nego je to za čovjeka egzistencijalni izazov koji nas poziva na promišljanje našega života u svjetlu riječi Božje. Naše osnovno vjerničko iskustvo izraženo je riječima: “Živa je, uistinu riječ Božja i djelotvorna…” (Heb 4,12).

Čitati i razumjeti Bibliju znači stvarno živjeti onu vjeru kojoj je dano obećanje spasenja. Put k Bibliji nije put natrag u daleku prošlost, nego je to put naprijed u daleku budućnost. Još više: put k Bibliji je put unutra, u ono jedino postojeće, a to je – najbliža sadašnjost!

Biblija se ne čita kao druge knjige, ona se molitveno čita – lectio divina. Zato čitanje Biblije može biti plodno za život čitatelja samo onda ako čitatelj uspije stvoriti osobni odnos prema biblijskom tekstu. A za to je nužna spremnost dopustiti da nam tekst postavlja pitanja i da mu se otvorimo. Najvažniji preduvjet sastoji se u tome da čitatelj od samog početka ne isključe nego da uzme ozbiljno sve ono što je protivno njegovom vlastitom očekivanju i iskustvu, uvjerenju i spoznajama. Molitveno čitanje tako postaje sređena vježba osobnog slušanja riječi Božje.

Normalno je da Bibliju čitamo redovito, a to znači svaki dan. Možemo uzeti jedno cijelo poglavlje i čitati redom, bez preskakanja. Nikako ne ići na slučajno otvaranje, jer tada nikada nećemo pročitati cijelu Bibliju. Najbolje da čitamo odmah ujutro (ne prije spavanja). To vrijeme ili ritam treba držati, a ne svaki čas mijenjati. Važno je da ambijent odgovara čitanju: da prostor bude uredan. Jasno, prije se treba malo smiriti, sabrati, staviti se u Božju prisutnost ili posvijestiti da je Bog s nama i u nama. Treba zamoliti svjetlo od Boga (npr. riječima Ef 1,17-20). Treba čitati polagano, a čitanje se mora odvijati u unutarnjoj i vanjskoj smirenosti (ne uz TV, tranzistor).

Ponekad će neki odlomak trebati pročitati i nekoliko puta da bismo ga bolje razumjeli i doživjeli uočavajući njegove bitne elemente i momente. Pri čitanju treba paziti na riječi, događanja, reakcije, na svojstva njihovih djelovanja…. Trebamo dopustiti da nas riječ pogodi.

U čitanju Biblije važno je prepuštanje njezinom djelovanju. Pogotovo kad u nekoj rečenici, izrazu, simbolu i sl. doživimo da smo zahvaćeni tekstom. Mi smijemo neki tekst ponoviti i više puta, npr.: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28). Moramo srcem osluškivati poruku Biblije, snagu, težinu, ljepotu, bremenitost riječi. Smijemo to usporediti s našom osobnom životnom situacijom. U takvim trenucima Bog nam progovara nenametljivo, tiho i treba imati dovoljno vremena da osluhnemo Boga. Tada, u tom razumijevanju riječi, događaju se rezultati ili plodovi vjere (usp. Mt 13,18,23).

Iz čitanja Biblije spontano bi u nama trebala nastati molitva. Sama Biblija donosi cijeli niz najrazličitijih molitava, od velikih molitava u psalmima, do onih jednostavnih u stilu: “Bože, milostiv budi meni grešniku!” (Lk 18,13). Učimo se moliti iz Biblije, a cijelo čitanje možemo završiti onom jednostavnom molitvom kako nas Isus uči: Oče naš…

Konačno, iz Biblije ili na temelju Biblije treba i djelovati. Onaj tko Bibliju čita na pravi način, koji iz nje uči moliti, taj će biti sposoban i djelovati na novi način. Jer na to nas potiče Duh Sveti. Lako ćemo prepoznati da nas Biblija upućuje da djelujemo prema njezinoj poruci. Jer riječ Božja želi se utjeloviti u našem djelovanju… Na taj način Biblija nam postaje školom molitve i školom življenja, a riječ Božja bit će nam riječ života; iznutra ćemo doživjeti što znači kad Isus za sebe kaže da je on Put, Istina i Život (Iv 14,6). 

p. Ivan